Sloba je bila srce i duša naše kuće - našeg Instituta. Tu je došla kao, gotovo, djevojčica od 19 godina, i ostala punih 46 godina. 

Formalno, službeno radila je u računovodstvu, za taj posao primala je plaću. Ali stvarno, stvarno je bila dobri duh Instituta u punom radnom vremenu. Svoje vrijeme dijelila je sa svima kojima je to trebalo.

Malo tko je ujutro mogao doći na posao prije nje. Valjda je zato kroz dan imala dovoljno vremena za sve nas. O svakome od nas je mislila, o svemu je vodila računa; o rođendanima, imendanima, rođenjima i smrtima, veselim i tužnim godišnjicama. Dok je Sloba bila u Institutu, svake godine na godišnjicu na Danijelinom grobu bilo je cvijeće. Kome je pomoć trebala, kome je trebala ljudska riječ, rame, novac za posudbu, njezino vrijeme - znao je gdje to može naći: kod Slobe u računovodstvu.

Takva je bila naša Sloba, uvijek sa savršenom frizurom, službeno odjevena u elegantnom kostimu. Njezine petice i zarazni osmijeh odzvanjat će još dugo hodnicima našeg Instituta.

Počivala u miru Božjem.